četvrtak, 26.06.2008.
Prošlo je 8 mjeseci...
Ljubavi moja, što da ti kažem? Vidiš i sam sve ovo što se događa, vidiš i sam koliko boli i tuge ima u svima nama... Vidiš i ono što nisi nikad htio vidjeti... Bol, tuga, suze ne prestaju... Suze niz moje lice teku već danima, a jutros sam se probudila u 6,20 sa suzama i u tom trenu zazvonio je moj mobitel "The hardest thing"...
Sve što ti danas želim reći je da bol ne prestaje i da u ovom slučaju ne vrijedi ono: ... vrijeme liječi sve rane...
"Teže je prikrivati osjećaje koje imamo nego glumiti osjećaje koje nemamo"
- 10:50 -
Nije me bilo dugo, no nije se ništa specijalno događalo... Putovala sam do Makedonije s prijateljicama, posjetila najdražeg Anđela...
Da ne pišem ponovo kako sam se provela i što sam doživjela kopirat ću post sa foruma koji sam napisala nakon povratka...
Evo dragi moji da vam ja pokušam na papir prenijeti svoj doživljaj odlaska u Kruševo, najdivniji, grad na svijetu… Još imam zbrkane osjećaje i misli pa mi ne zamjerite ako preskačem s teme na temu…
Moram priznati da sam se za put odlučila u posljednji tren i da nije bilo naše forumašice, moje suputnice Mirele koja je u ponedjeljak nazvala i rekla: Bojana, kartu sam ti kupila, sad nema odustajanja… vjerujte mi vjerojatno bih se predomislila i ostala kući. No napravila bih jako veliku grešku ma koliko da sam se bojala puta…
Nisam znala bih li plakala ili smijala se kad sam kretala na put, spakirala se i došla na autobusnu stanicu gdje su me već čekale Mirela, Tatiana i Radmila… Kad je došla Maya i zagrlila me u meni se nešto slomilo, plakala sam u sebi, cure nisu primjetile, ali su vidjele da mi je jako teško… Moja mila Maja morala je otići ranije pa sam je otpratila do automobila… Nismo se pozdravljale ali bilo nam je jako teško…
Dolazi vrijeme pokreta… Odlazimo na peron, iz autobusa provirila je Jasminka koja nam je čuvala mjesta…Ostavile smo Tatianu, Radmilu i Natašu na stanici u suzama i ušle u autobus… Nisam bila niti svjesna kuda idem niti zašto… Nisam imala vremena za psihičku pripremu i sada me odjednom bilo jako strah odlaska… Autobus je krenuo, mašemo curama s lažnim osmjehom na licu… Kilometri prolaze jedan za drugim sve brže i brže… Dolazimo u Zagreb, tamo nas dočekuju Iva, Anja i Rina… Zagrljaji, smijeh, poljupci i savjeti za boravak u Makedoniji i krećemo dalje…
Polako pada noć, dolazimo do kobnog mjesta, 170. km… odjednom tišina u autobusu, Mia me lovi za ruku i osjetim na licu suze… Kratko, bolno, tužno…Prelazimo granicu, prolazimo uz Arenu, Eurosong, opet tuga…
Ujutro oko 4-4,30 sati prelazimo makedonsku granicu i selimo se u drugi autobus koji ide za Prilep. Nismo htjele gubiti na vremenu pa smo molile šofera da nas prebaci… Krećemo, sve smo bliže… Prolazimo Skopje i vozimo se dalje… Na radiu svira Toše… ulazimo u zavoj i odjednom autobus šemeće po cesti, čuje se neki čudan zvuk, lovim Mirelu s jedne strane za ruku i Jasminku s druge strane… Pred očima mi je već sletanje autobusa u provaliju pored ceste-kanjon Vardara… U posljednji tren autobus se zaustavlja, mi smo žive…
Jasna se odmah ulovila mobitela i zove taksistu koji je došao vrlo brzo… U Prilepu stajemo pored cvjetarne i kupujemo bijele ruže za našeg Anđela, svaka svoj buket…
Gledam kroz prozor automobila i odjednom na vrhu brda nadzire se Kruševo… Još uvijek ne vjerujem da sam u njegovoj zemlji, da ću uskoro biti u njegovom gradu… pored Njega…Srce je počelo ubrzano kucati i imala samosjećaj da će iskočiti, oduzimalo mi je dah… Predivna priroda, šuma, zelenilo, planine i prekrasan grad…
Molila sam šofera da zastane pored tabele Kruševo kako bih je mogla slikati no ruka mi je toliko drhtala da je slika ispala kosa… Što smo bili bliže to sam se ja više bojala susreta s istinom… Stajemo, izlazim iz auta i prvo što sam vidjela bilo je igralište… Tošino igralište…Krećemo uzbrdo prema Planetu, naručujemo Ness i zovemo Jelenu da dođe po nas… Upisujem se u knjigu žalosti…
Tuga, bol, sreća, smijeh, sve mi se miješalo… Neodređeni osjećaji strujali su mi tijelom… Penjali smo se stepenicama i ugledala sam prvu Tošinu sliku… Milo moje… U tvom gradu sam…Dolazimo u kuću u kojoj ćemo prespavati, dočekuje nas topao zagrljaj tetke Verke, mirisna kava i Tošine slike iz djetinjstva… Slijedi smještanje u sobe, tuširanje i odlazak nam jesto koje me je proganjalo cijelo vrijeme… Približavamo se… Odjednom moje noge zastaju… Ne žele dalje… Tijelom mi je prostrujala neobična toplina ali noge ne slušaju… Dolazi Jelena i kaže: Ljube, ja sam tu, koliko si ti spora biti ću i ja uz tebe… Ne vjerujem svojim očima… Ne priznajem da je Toše tu… Ne.. To ne može biti istina…
Ulazimo na groblje, predivno cvijeće, prekrasne slike, svijeće koje gore… Slika za koju sam mislila da nije istina… Želim se probuditi iz ovog sna… Osjeti se miris proljeća u zraku, predivan dan, a meni najtužniji u životu… Borba sa stvarnošću, ostajem bez zraka… Srce mi malo usporava, malo ubrzava… Svaka od nas prolazi svoju bol… Sjela sam i tiho plakala… Podignem pogled a s križa na grobu za koji nikad ne bi čovjek niti rekao da je to, zasvjetlilo mi je njegovo ime… Gubim svoje misli, vrti mi se u glavi, ne mogu shvatiti da je to istina… Naslanjam se na Jelenu i osjećam lagani povjetarac koji mi vraća zrak… Borim se sa samom sobom između suza i udisaja zraka… Gledam slike, medvjediće, srca, poruke, brojanice… I sve mi je gore… Drhtim, plačem, želim vrištati a ne mogu…Pokušavala sam izustiti bilo koji zvuk ali nemoguće… Riječi ne žele izaći… Odlazim u suzama i ne mogu vjerovati da je Toše tu i da ga ostavljam… Dolazim do velikog postera na parkingu, slikamo se… Još uvijek ne vjerujem da sam u Kruševu…
Otišle smo u Makedonium i svaka normalna osoba zaustavila bi se u sredini kod zastave, ali ja sam otišla do Tošine slike i biste… Ne mogu opisati osjećaj kada stojite pored njegove velike slike… Osjetila sam mir…
Vraćajući se prema Planetu i kući slikala sam sve Tošine slike uz cestu… Na svakom dućanu, u svakom izlogu Tošin poster… Zalutale smo u neku uličicu nenamjerno i došle točno ispred dječjeg vrtića… U tom dječjem vrtiću imaju posebnu grupu za rad s djecom s posebnim potrebama. Donijele smo im slatkiše, bojanke, puzzle, bojice, flomastere i razne sitnice… Sreća na licima te djece kad smo istresle iz vrećica sve po podu je neopisiva… Ta dječica su toliko draga, toliko mila, puna ljubavi… Osjećaj kad vam se nepoznato dijete objesi oko vrata i ne pušta vas je neopisiv. Krenule su suze, samo ovog puta suze radosnice jer smo razveselile dječicu s kojom se Toše igrao svaki put kad je došao u Kruševo… Slikali se s njima, pili sok, mazili, grlili… Predivni su…
Odlazimo od njih u Planet, šećemo Kruševom… Sjele smo na terasu kafića s tetkom Kruševo i slušali njene priče o Toši… S njom smo išli do kioska kupiti Tošine CD-e, u poštu kupiti markice i razglednice, u crkvu zapaliti svijeće i kupiti brojanice… U crkvi tišina… osjeća se u zraku poseban mir i odjednom ugledam Tošinu sliku… palim svijeću i odlazim jer me preplavljuju osjećaji… opet… Rastajemo se s tetkom Kruševo i odlazimo k Tošinoj kući… Posjete kući više nisu dozvoljene pa smo samo pogledale iz vana, no kad sam ugledala veliku Tošinu sliku na fasadi kuće srce mi je zastajkivalo… Otišle smo prošetati do jezera, pričale jako puno… Preplavljuju nas osjećaji, čas sreća, čas tuga… U povratku javile smo se Tošici, zapalile svijeću i bile malo same s njim… Oko 17 sati bile smo kući i čekale našeg domaćina…
Moram priznati da me gostoljubivost njega, njegove mame i brata jako oduševila. Imala sam osjećaj kao da te divne ljude odavno poznajem, njihov mentalitet je toliko drugačiji od našeg, toliko dobrote u tim ljudima ima… Nešto posebno… Sve ljude u Kruševu, a posebno ovu obitelj opisuje nekoliko riječi: dobrota, gostoljubivost, pristupačnost i veliko srce…
Naš dragi domaćin u samo nekoliko minuta nakon dolaska organizirao nam je prijevoz do Tošina manastira… Zaigralo mi je srce… Idem na mjesto na kojem ću biti još bliže Toši, tamo gdje se On osjećao mirnim i sigurnim… Dio puta prevezli smo se automobilom no zbog izgradnje ceste do manastira veći dio puta morali smo propješačiti. Hodali smo, smijali se, razgovarali… ma koliko da je put bio naporan i težak, znala sam da ću „gore" u manastiru osjetiti Tošu… Bilo je trenutaka i kada sam ostajala bez daha i otežano disala, imala osjećaj da će mi otkazati srce, no nastavljala sam dalje… Toše mi je davao snage… Znao je kud idem i kolika mi je želja doći tamo… Odjednom vrh… i Tošin manastir…
Ušle smo unutra, pomolile se za Tošinu dušu svaka od nas na svoj način… Sjela sam i upisala se u knjigu žalosti… Dok sam ispisivala retke tuge i boli što ga nema, suze su mi kapale na papir, ruka drhtala ali uspjela sam mu napisati tih nekoliko riječi… Cure su me na nekoliko trenutaka ostavile samu te u tom trenu kada sam ostala unutra niz lice počele su mi nekontrolirano teći suze same od sebe, bol je bila neizreciva, osjećala sam veliku tugu i tražila Tošu pogledom, izgovorila njegovo ime na glas… Ne mogu vam opisati osjećaj koji je u tom trenu prostrujao kroz mene… U suzama sam pogledala prema prozoru i ugledala svjetlu točku… Na mom licu u trenu se pojavio osmijeh jer sam znala da me je Toše čuo… Mili moj… Ne znam kojim riječima bih opisala mir i spokoj koji sam osjetila u manastiru, osjećala sam Tošu pored sebe, tako blizu da sam imala osjećaj da stoji pored mene…
Vani su me cure čekale kod ploče postavljene u ime foruma… Bilo mi je neizrecivo teško… Nisam imala snage otići vidjeti sobu te sam ostala sjediti na kamenu nasuprot ulaza u manastir s Jelenom koja me je pokušavala utješiti… Suze su same tekle… U tom trenu zazvonio mi je mobitel, a poziv je bio od meni posebno drage osobe koja je nazvala da pita kako sam… Elence, hvala ti najdraža moja… Tvoji pozivi i poruke bili su nešto što me je držalo na životu…Svaki put je tvoj sms stigao u pravo vrijeme, taman kada mi je trebalo...
Navečer je teta Kruševo došla po nas i otišle smo s njom i tetkom Verče k Toši. To je bio prvi put da nisam osjećala veliku tugu gledajući sve one slike, svijeće, cvijeće i ostalo što ljudi svakodnevno ostavljaju. Ostavila sam mu ono što sam za njega napravila s puno ljubavi, pomilovala sliku, pomolila se za njega i iskreno, jedva čekala otići… teta Krusevo, divna ste žena, hvala vam na svakoj riječi o Toši, na vremenu provedenom s nama, na poklonima...Oprostile smo se s teta Krusevo i krenule dalje svojim putem, u Tošin najdraži klub… Planet…
Oko 3 ujutro ponovo smo otišle k Tošici… Kad smo tamo došle bio je čuvar koji nikad našeg Anđela ne pušta samog. Moram vam priznati da sam se osjećala dobro tamo, ispričala sam Toši na glas sve ono što mi je u tom trenu padalo napamet, od gluposti do ozbiljnih stvari… Nasmijavala sam svojim ludorijama cure ali i Tošine prijatelje koji su došli k njemu…
Ujutro idućeg dana probudila sam se s misli kako imam još samo nekoliko sati… Nemir mi je zauzimao srce i dušu… Htjela sam još jako puno toga vidjeti… Popile smo kavu s tetkom Verče i krenule ka Gumenju… Priznajem da mi je svaki korak bio posebno težak. Na putu do gore čekala nas je @macedonium , posebna žena koja odiše s toliko pozitivne energije i ljubavi… Slušajući nju osjetila sam koliko mi nedostaje, koliko mi nedostaje toliko poznati osmijeh, tolika pozitivna energija, preplavila me tuga… Osjetila sam njegovu prisutnost pokraj nas… Tuga nije prestajala i opet sam se borila s nedostatkom zraka u plućima…
Napisala sam jako puno toga i ovo je ustvari moj putopis u kruševo… Morala sam sve ovo podijeliti s nekim a jedino ovdje znam da će me ljudi shvatiti i ne osuđivati…
Oproštaj od Anđela bio mi je najteži trenutak u životu… Oči su mi otekle od suza, tuga ne prestaje… Morala sam se odvojiti od Toše a to nisam mogla… Kako otići od nekog tko ti toliko znači? Kako ga ostaviti? Bezbroj pitanja prolazilo mi je kroz glavu no pokušavala sam se smiriti, izljubila sam sve slike, dodirivala sve što je bilo povezano s njim, rukom pomilovala njegovo ime na križu, poljubila ga, okrenula se i izašla s groblja… Ali ne daleko… samo do zida, naslonila se na zid i slomila od boli zajedno sa Jasminkom…
Krenule smo kući… no obećale smo vratiti se i to mi je dozvanjalo u glavi… „Vratit ću ti se uskoro…"
Oproštaj od tetke Verče bio je vrlo bolan i težak. Tu ženu zavoljela sam u samo nekoliko sati… Predraga žena koja ne zna što bi ti dala, pokazala, ispričala… Uživala sam u njenim pričama o Toši i njegovima, o djetinjstvu, mladosti, ludorijama i svemu što je na bilo koji način povezano uz Anđela… Tetka Verče, nikada vas neću zaboraviti i vjerujte mi, vratit ću se u Kruševo, k Toši, k vama…
Jasminka i ja oprostile smo se od svih Tošinih slika poljupcima i nije nas bilo briga da li nas netko gleda ili ne… No svatko tko nas je vidio uputio nam je osmijeh…
Izgrlile smo Jelenu, Mirelu, Akija i Sterulija i krenule doma…
U taxiju prva pjesma koja je počela nakon što smo izašle iz Kruševa bila je Tošina… „Ostani do kraj"… Suze su krenule ali povratka nije bilo… Pjevale smo na sav glas tako da nam je taksist rekao da smo poput tinejdžerki…
U Skopju dočekala nas je stanici moja predraga i predivna Marina… Osjećaji koje smo obje osjetile prilikom susreta ne daju se opisati… Provele smo pola sata zajedno ali pamtit ću ih za cijeli život… Marina, ljubavi moja, hvala ti na svemu…
Put natrag neću vam opisivati jer i same znate da je mogao samo biti težak i tužan… No prvih sat-dva samo smo se smijuljile i promatrale oblake u kojima smo nalazile Tošin lik slušajući Tošin CD „Po tebe"…
Eto mile moje…Znam da je dugačko no svima vama koji ste imali strpljenja ovo pročitati zahvaljujem se od srca…
Iva, Elena, Anja, Magdalena, Meri, riječanke moje drage, hvala vam puno na sms-ima podrške i predivnih riječi… Jako puno mi je to značilo…
Jasminka, mila moja, hvala ti na podršci prilikom puta, na svakom zagrljaju, lijepoj riječi... Divan si suputnik...
Volim vas sve neizmjerno puno…
- 10:40 -
utorak, 22.04.2008.
Prošlo je 6 mjeseci...
Ljubavi moja... prošlo je 6 mjeseci... Tuga, bol, suze iste su kao i prvog dana, čak i teže i jače... Jutros sam se spremala na posao u 6,20 i kad sam shvatila koji je datum i sat suze su same krenule... Znam da ne voliš suze ali mili moj, to je jače od mene... Osjećam se potpuno sama, kao da nitko ne razumije moju tugu niti moju ljubav prema tebi...
Moja malena je imala rođendan prije 2 dana i nije mislila na goste nimalo nego je tražila da stavim neki od tvojih koncerata... Mili moj, vidio si kako je to izgledalo... Ona, ja, Ti u Varaždinu i Igra bez granica nakon 6 mjeseci gašenja te pjesme... Suze su tekle niz lice a Lana svojim ručicama brisala suze i ona njena rečenica:"Mama, ne plači, Toše je tu i voli te"... urezala mi se duboko u srce... Anđele moj, osjetila sam te tada pored sebe...
Znam da je sve tako moralo biti ali ne mogu shvatiti zašto baš Ti i nikada neću...
Želim što prije otići k tebi u tvoj najdraži grad i odati ti počast kako to dolikuje...
Hvala ti na svim divnim pjesmama, stihovima, na predivnom osmijehu i prekrasnim očima... Hvala ti na svim ovim divnim ljudima koje sam upoznala zahvaljujući zajedničkoj ljubavi prema Tebi i koji su uz mene u ovakvim teškim trenucima ...
Voljet ću te zauvijek Anđele jedini
- 12:02 -
Za Tošu...
Svaka kap kiše na staklu
Podsjeća me na tebe...
Dok na papiru od pare pišem tvoje ime...
Valovi se razbijaju o stijene
Ali neka tuga ne da se van iz mene...
Kriv si za svaku suzu moju
Kriv si što više ne smijem se ja
Sve lijepo što je stanovalo tu
S tobom je otišlo...
Kriv si što noć mi ne da odspavati
I što sa jutrom me nije volja ustati...
Jer mi je srce ljubavi puno
A nemam je kome dat...
Gledam u nebo i tražim znakove sunca
Kao da su oblaci sivi zatvorili mu vrata
Htjela bih malo vedrine
Maleno zrno topline
A ti ostavio si mi samo
Kiše i zime...
- 12:01 -
....................
Nisam zaboravila na ovaj svoj blog ali nisam imala baš previše snage pisati priče i pjesme...
U ovih 2-3 mjeseca od kad sam napisala posljednji blog, događalo se svašta...
Upoznala sam predivne ljude s kojima se svakodnevno čujem telefonom, Sanja i Majo, volim vas jako...
Proslavila sam rođendan u krugu mojih forumašica i dobila najljepši poklon koji sam mogla dobiti... Predivnu sliku koju ću staviti jednom na blog, možda već večeras...
Mislim da sam stekla doživotne prijateljice...
Proradio je na internetu trenutno meni najbolji radio, Radio Kruševo, koji pušta većinom Tošine pjesme i na kojem se okupljaju ljudi iz svih zemalja bivše Jugoslavije, svi povezani u istoj ljubavi, ljubavi prema Anđelu...
Makedonci su predivan narod, toliko osjećajni i susretljivi, a ipak dovoljno tvrdoglavi da ti zadaju muke... O njima imam stvarno divno mišljenje.
Moja najdraža Makedonka je moja Elena za koju bi dala svoj život, draga Marina koja je osoba kakvu morate tražiti svijećom da bi je pronašli...
Ne mogu vriječima opisati kako su to divni ljudi... Svi moji forumaši i oni povezani uz taj dio mog života su nešto posebno...
Sanja moja, tebe osjećam na daljinu, znam kako se osjećaš i kada se ne čujemo... Znam koliko te neke stvari bole, koliko ti smetaju ali vjeruj mi bit će bolje vrijeme. Doći će i naših 5 minuta sreće i uživanja...
Sve se vraća sve se plaća...
- 11:54 -
petak, 25.01.2008.
Anđelu mome...
Neka ti anđeli pjevaju najljepše pjesme,
neka ti dobre vile pruže najviše ljubavi,
neka ti sunce pruža toplinu
a zvijezde neka ti u očima sjaje...
Anđele moj najvoljeniji, sretan ti rođendan u nebeskim visinama...
- 14:32 -
srijeda, 23.01.2008.
Bio si mi sjaj u oku
Sve što imam, sve što znam
Kako srcu svom da priznam
Da bez tebe moram sad
Bio si mi ljeto, zima
Sve što srce zna da ima
Bio si mi noć i dan
Sad bez tebe moram znam
Ti si želja mog života, ti si želja moga sna
Ako hoćeš ti još možeš da mi svoju ruku daš
Ti si želja mog života, ti si želja moga sna
U životu, u životu, samo tebe imam ja
Uzmi moje dane, noći, uzmi sve to radi nas
Jer ti si želja mog života, jer si mojoj duši spas
Sanjala sam tvoje oči smeđe
Prijatelje kako slave
Ali zorom duša zna
Da bez tebe moram ja
- 12:10 -
ponedjeljak, 21.01.2008.
Pjesma za Elenu
U dobru i zlu bi trebale biti mi,
zar ne misliš tako i ti?
Vjerujem da ćemo si uvijek dobre biti,
da nećemo jedna zbog druge suze liti.
Ne znam što osjećaš za mene,
ja samo želim da budemo sretne.
Poneka svađa možda dođe,
ali i sve to jednom prođe.
Vjerujem da ćemo si uvijek dobre biti,
nadam se da se neće nešto loše zbiti.
Jer uvijek ću za tebe biti tu
možeš me potražiti i u svom snu.
Vjerujem da je prijateljstvo jače od laži
i da istina uvijek pobjeđuje zlo.
- 14:34 -
Elenina pjesma
Ponovo nov den se raga,
I zlatnoto sonce izgreva pak,
Novi nadi vo luge se budat,
A jas seuste sum sama vo mrak
Ponovo solza po solza se roni,
Uste eden den, uste 24 casa,
Bez tebe kraj mene heroju moj,
So tebe odleta i srekata nasa
Sonceto na vrv nebo ne gree,
No do mene ne dopira nieden zrak,
Slavejot pak svoja pesna si pee,
A jas sum seuste sama vo mrak,
Dusava venee, srcevo place od bolka
Kade si zlato? Koj mi te zema od nas?
Da mi e bar da te vidam uste ednas
Tie oci tvoi... da go slusnam toj glas
Mrakot se vrati, drugarot moj
I mesecinata na nebo se pojavi pak,
Sama na svojot krevet si lezam,
Seuste sama, seuste vo mrak
Boze moj te molam, spasi me,
Daj mi mir, nesakam poveke da patam,
Koga ke zatvoram oci.. ostaj gi taka
Da letnam i vo pregratki da mu se vratam
No ponovo nov den se raga,
I zlatnoto sonce izgreva pak,
Novi nadi vo luge se budat,
A jas seuste sum sama vo mrak
- 13:47 -
eh...
Eto mene nakon jako puno vremena...
Svašta mi se dogodilo u ovih mjesec-dva što nisam pisala na blogu...
Pronašla sam nove prijatelje, ljude koji osjećaju moju bol, tugu i patnju zbog meni najdražeg Anđela koji je hodao ovim zemaljskim stazama.
Pronašla sam prijateljicu koja mi jako puno znači, s kojom sam se povezala toliko da ne mogu bez nje jedan dan. Nažalost, moja draga Eli je u Nizozemskoj i nismo se još upoznale fizički. No i za to već između nas postoji dogovor. Povezala sam se s njom jače kada je ona provodila školske praznike u Makedoniji kod svoje rodbine. Provodile smo cijele dane na MSN-u, gmailu i sms-u. Pružale smo jedna drugoj podršku, plakale i smijale se zajedno...
Približila mi je koliko je to moguće na online način, Makedoniju, makedonce, Kruševo i naravno jedinog Anđela... Puno tuge je u njoj, sve joj stoji na duši, a tako je mlada... Eli ima 19 godina, zadnja godina je u školi i pred njom je cijeli život...
Zavoljela sam je kao sestru, pa čak i više od toga... Ona je moje sunce u oblačnim danima, moje zvijezde u tmurnoj i tamnoj noći, ona mi je sve...
S njom me povezuje nešto vrlo neobično i vrlo jako... Tu ljubav prema njoj ne mogu opisati.
Eli je nešto posebno... Piše pjesme, pjeva, vodi brigu o forumu, vodi brigu o meni...
Tu ženu ja OBOŽAVAM!
Anđele moj, vjeruj mi da sam ti zahvalna do neba što si mi u svoj ovoj tuzi i boli poslao Eli, znam da je tvoje ruku djelo, da nisi htio da budem sama, znao si da ću je zavoljeti, znao si da ćemo se povezati... Znam da ju i ti čuvaš s nebeskih visina i da si s njom u svakom trenutku. Zadovoljstvo mi je biti joj prijateljica u svakom pogledu...
- 12:40 -
